Travanj 2009. - Dvostranacje u eHrvata

Go down

Travanj 2009. - Dvostranacje u eHrvata Empty Travanj 2009. - Dvostranacje u eHrvata

Postaj  Johny Stulic on 19/4/2009, 15:14

Dvostranacje u eHrvata

Nisam dobio priliku da pokušam postati Predsjednikom, no da mi je to pošlo za rukom, mediji bi sada brujali o temi koju ću iznijeti u nastavku. Predsjednik ili ne, ideja mi se čini dobra i nudi odgovore na neka pitanja koja su goruća u eRepubliku, a nagađam da će postati aktualna i kod nas, prije ili kasnije. Radi se o tzv. takeoverima, i kako im stati u kraj. Ponukan raspravom na forumu, odlučio sam se objaviti ovaj članak u kojem će biti govora o sustavu odvraćanja i sprječavanja takeovera i ustroju političke scene.

Igrače u eRepubliku možemo ugrubo podijeliti na neaktivne (to bi bili oni koji su prestali igrati, i njihovi egrađani polako umiru), aktivne (tzv. dvoklikaši, rade, treniraju, kupe hranu i to je uglavnom to) i vrlo aktivne (to bi bili igrači koji aktivno sudjeluju u razvoju društva, primjerice vi i ja). Oni neaktivni su, na žalost, samo varljiva brojka koja se smanjuje, vrlo aktivni su naše najvrjednije blago, no oni aktivni dvoklikaši su problem. To su igrači na koje se baš i ne može računati da će biti agilni i pravovremeno informirani, i upitna je njihova korisnost u situacijama u kojima državi prijeti TO. Bojim se da bi od njih bilo koliko štete toliko i koristi.

eHrvatska u trenutku pisanja ovog članka ima 5612 stanovnika (uključujući nacionalne manjine), dok primjerice, nama neprijateljska eMađarska ima gotovo duplo veću populaciju od 100013. U eHr djeluje šest stranaka, čiji broj članova varira od 341 do 71. Sve stranke zajedno imaju 1129 članova, što ponešto govori o broju aktivnih igrača u državi, a ponešto i o nezainteresiranosti za politiku. Kad na sve ovo dodamo činjenicu da u onih 1129 dobar broj predstavljaju neaktivni igrači (teško je reći koliko zasigurno, no za pretpostaviti je da se radi o bar 15% ukupnog broja – moja procjena), dolazimo do zaključka da situacija i nije baš ružičasta kako bi se dalo pomisliti.

Na izborima dolazi do neizbježnog rasipanja glasova, kako to mi političari volimo zvati. Ovo rasipanje se ugrubo može podijeliti na dvije vrste: rasipanje po strankama, i rasipanje po kandidatima. Rasipanje po strankama nastaje u situacijama kada manje stranke kradu glasove većima, time ih neizbježno slabe, no taj broj glasova nedovoljan je da kandidati manje stranke postignu neki efekt. Primjer ovakvog rasipanja mogli smo vidjeti na nedavnim predsjedničkim izborima, gdje bi zajednički kandidat oporbe imao više glasova od pobjedničkog kandidata HDSa, međutim, glasovi su se rasuli na više kandidata što je za oporbu rezultirali još jednim porazom. Druga vrsta rasipanja glasova nastaje u situaciji kada kandidat koji je očigledno već dobio izbore i dalje dobiva glasove, ili glasove dobiva kandidat koji više nema teoretske šanse da ostvari pobjedu.

Predsjednički i stranački izbori su sami po sebi vrlo jednostavni: tu puno filozofije nema, i iako uvijek ima mjesta za taktiziranje, sirova brojnost je ta koja na kraju odlučuje jer je pobjednik onaj s najvećim brojem glasova. Izbori za Kongres su mnogo kompliciraniji, jer svaka regija, i Slavonija sa 1183 stanovnika i Raška sa 47, u Kongres 'šalju' isti broj zastupnika (ne računam wildcards). To dovodi do apsurdne situacije da svaki glas nije jednako vrijedan (jedan glas u Raškoj ima većeg utjecaja na ishod izbora nego jedan glas u Slavoniji), što ostavlja dosta mjesta za taktiziranje i nadmudrivanje stranaka. To samo po sebi nije loše, ali ostavlja mogućnost da manje, dobro organizirane stranke, onim velikim preotmu pokoje mjesto u Kongresu. Za pretpostaviti je da TO neće raditi grupa od tisuću ljudi (ako do toga dođe, e onda smo u velikim problemima), već upravo grupa koja se taktikom može usporediti sa nekom manjom strankom (do 200 članova). Koliko jedna takva, dobro organizirana, stranka može učiniti? Pogledajte samo što je učinio HLD sa 70ak članova na prošlim izborima, uzeo je 7 mjesta u Kongresu... Što ako tih 200injak ljudi nema dobre namjere? Čak i ako nemaju većinu, mogu stvarati probleme.

eHrvatska je zemlja u ekspanziji. Unutar njenih granica živi nacionalna manjina koja na svoju novu domovinu nužno i ne gleda baš prijateljski, i ukoliko se dobro organizira, može stvarati prilične probleme. Da bi pravili zbrku na izborima, treba im stranka, stoga ćemo prvi pokušaj 'ometanja' (ako se uspiju organizirati) vidjeti na stranačkim izborima 15.04. HUS i HDS su prevelike za pokušaj TO, ali sve ostale stranke su u opasnosti, jer ih cca 150 ljudi (što nije tako puno obzirom koliko eSrba živi u eHr) teoretski može preuzeti. Ovo se može spriječiti slanjem vojske da 'gasi požare', ili solidarnošću drugih stranaka, no i to je privremeno rješenje. I vojska i druge stranke imaju svoje kapacitete, i kako populacija eRepublika bude rasla, i uzimajući u obzir da populacija eHrvatske ne mora nužno rasti brzinom proporcionalnom brzini porasta svjetske populacije, nerazmjer će nam se prije ili kasnije obiti o glavu. Osim toga, upitno je koliko je demokratski zapovijediti nekome za koga da glasa, i koliko je to uopće u skladu s i u duhu pravila eRepublika, čak i ukoliko je sve to za sigurnost nacije. Osim toga, zašto bi i vojska i civili za svake izbore dežurali doma, kad mogu ići u druge države i tamo stvarati probleme, dok smo mi bezbrižni i sigurni?

Napominjem da TO stranaka i nije toliko strašan, jer ukoliko netko baš želi stranku u eHr, jedino ga nestašica golda u tome može spriječiti.

Ono što nam treba je trajno rješenje, nešto što bi riješilo problem TO na duže staze, i omogućilo normalan razvoj političke scene. Nakon podužeg razmišljanja odlučio sam se zagovarati ideju dvostranačja u eHrvatskoj.

Dakle, radi se o bipolarizaciji političke scene na ljevicu i desnicu (koliko god to besmisleno bilo, jer u eRepubliku velikih razlika nema, koga zanima neka pročita moj članak od prije 15ak dana na tu temu) i koncentracija stranačkog članstva u HDSu i HUSu, a sve ostale stranke bile bi napuštene (šteta golda, ali što se može). Borba između radikalnijih i umjerenijih frakcija obavljala bi se unutar stranki. Dvije stranke su dovoljne da se popuni Kongres, a kadrovi u Kongresu bili bi mnogo kvalitetniji nego sad kad ih je pola neaktivno, jer bi za kandidature bila veća konkurencija. Ne bi bilo potrebe za koaliranjem koje do sad ionako i nije baš funkcioniralo (koalicioni partneri nisu igrali značajniju ulogu u radu Vlade). Tako bi dobili dvije mrcine od stranki, sa po 500+ članova – TO toga se ne radi. Kada se pojavi treća stranka, odmah je možemo javno dočekati na nož, jer znamo o kome se radi, to je pokušaj TO. Dvije stranke ostavljaju dovoljno prostora za odvijanje demokratskog procesa, nude još bolju zabavu na izborima (bit će ih teže dobit), a omogućuju lakšu obranu države od TO pokušaja, jer se dvije stranke lako dogovore i naprave koaliciju nacionalnog spasa (podrže zajendičkog kandidata za Predsjednika, ili učas stvore zajednički listi za kongresne izbore), i tada bilo kakav pokušaj pada u vodu, ipak nas je poprilično mnogo kada se glasovi koncentriraju. Ovaj pristup bi riješio problem rasipanja glasova po strankama, a ona druga vrsta rasipanja glasova se ionako treba rješavati edukacijom i organizacijom unutar stranaka.

Svatko tko se iole razumije u način funkcioniranja izbora u eRepu zasigurno vidi prednosti ovakvog ustroja političke scene (može se propisati Ustavom). Iako veći broj stranaka biračima nudi veći izbor političkih ideja i stavova, broj kvalitetnih kadrova koji razvijaju konkretne stranačke projekte je ograničen, i njihova koncentracija bila bi dobrodošla. Osim toga, koliko stranaka uopće ima svoj detaljan program, i dosljedno je u provedbi svojih stavova? Kad se podvuče crta, sve je to manje-više isto, i jedine razlike su u retorici, svjetonazoru (koji se u eRepubliku ionako ne može predstaviti na zadovoljavajući način) i osobnosti kandidata.

Kako se budemo širili dalje (valja hoćemo), imat ćemo unutar države sve više 'destruktivnih' elemenata, stoga nećemo imati snage na pretek za međusobni sukob, kada se moramo brinuti i o njima. Dvije stranke su sasvim dovoljne za održavanje demokratičnosti na zavidnom nivou, za političku borbu i nadmetanje, a centraliziranost ostavlja bezbroj opcija ne samo za obranu od TO, već, što da ne, i za napad. Dakako, doći će do stvaranja suprotstavljenih frakcija unutar ovih mega-stranaka, što je i prirodno, no umjesto da se borbe vode između stranaka kao sada, vodit će se unutar njih, i ponovno će jači prevladati. Trpiti će ego pokojeg stranačkog lidera, ali to nas treba biti najmanje briga. Bit će mnogo teže probiti se do vrha, ali tako i treba biti, a ne kao do sad, kada svatko tko se dočepa lvl12 upada na listu za Kongres.

Najveća mana ovog prijedloga je težina provedbe. Koliko bi se današnjih stranaka (onih manjih) bilo spremno stopiti s brojnijim kolegama, i izgubiti dio svoje posebnosti? Za ovakve stvari potrebno je dosta političke volje i odvažnosti. A sve i kad bi se provelo, opet će se pojaviti neki klinac sa svojom ekipom iz razreda, napravit TO neke od napuštenih stranaka i praviti se važan, no ukoliko država kao cjelina prihvati sustav dvostranačja, ovo nam neće biti problem.

Opet kilometarski članak, ali i ovo je samo ukratko izrečena ideja, koja bar na papiru izgleda primamljivo. Koliko je provediva ovisi isključivo o nama, i našoj spremnosti na discipliniranost i samopožrtvovanje za dobrobit zajednice. Nije ovo nikakav zvaničan plan niti prijedlog (treba tu još dosta razrade), no ideja je dostupna za raspravu, navalite!

Johny Stulic
Admin

Broj postova : 289
Join date : 18.04.2009

http://ehnc.forumhr.com

[Vrh] Go down

[Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.