Travanj 2009. - Nocas spaljujemo iluzije

Nocas spaljujemo iluzije

Potaknut zadnjih dana učestalim člancima i forumskim postovima o Rumunjskoj, ali i komentarima nekih priznatih i upućenih ljudi, tipa "imamo priljev od oko 100 novih igrača dnevno, od toga 50 ode u Rumunjsku, a 30 za dva dana prestane igrat", odlučio sam se napisati ovaj, ponovno poduži tekst, u kojem ću iznijeti svoje mišljenje o radu vani.

eRumunjska jeste razvijenija, veća, napučenija, bolje su plaće, jeftiniji proizvodi, stalno se ratuje, sve to stoji, i protiv eRumunjske nemam ama baš ništa protiv. Tamo se lakše i bolje živi, i onaj jedan klik dnevno jednostavno vrijedi više nego doma. No oni koji doista vole svoju virtualnu domovinu, koji žele pomoći njenom razvoju i boljitku, neće ići raditi u eRumunjsku, ili bilo koju drugu zemlju eRepublika. Jedno je otići u rat, borbe traju kratko, potuče se i vrati doma, sutra ponovno na posao. Druga je stvar je živjeti kao gastarbajter, drugoj državi plaćati poreze i razvijati tuđe gospodarstvo (svaka čast onima koji se snabdjevaju švercom s domaćeg tržišta, ali nije to ono što nama treba). Čujem opravdanja kako se životom vani, skupljanjem novca i svakodnevnim treningom u ratu pomaže domovini na duže staze, ovim člankom ću pokušati dokazati da novac i dobro istrenirani vojnici nisu ono što nam najviše treba. Noćas spaljujemo iluzije.

Dečki i cure koji ste emigrirali: ne pomažete vi eHrvatskoj ni približno koliko mislite. Neki će reći kako štede novac da otvore tvrtku u eHrvatskoj, jednog dana kad se odluče vratiti. Lijepa je to zamisao, ali ono što nam treba nije novac, nisu nove tvrtke (već ih imamo i previše), nama trebaju radnici. Trebaju nam ljudi visokog skilla i dobrog wellnessa, koji će raditi u eHrvatskoj, svaki dan klikati na ono Work i stvarati dodanu vrijednost unutar naših granica. Takvi radnici proizvedu više nego što troše, stvaraju višak koji donosi pravu zaradu. Tako raste kupovna moć i gospodarska snaga. Ne mjeri se snaga eRepublik države brojem tvrtki, pa ni količinom zlata u Narodnoj banci. Ono što je jedino bitno je broj ljudi koji žive i rade u toj državi - njeno gospodarstvo.

Zalud nam jaka vojska koju nema tko plaćati. Sada je financijska situacija u eHrvatskoj blagajni jako dobra, no dokad? Winter is Coming, mislite da naši neprijatelji ne rade na tome da nas nadjačaju? Zalud sve kad neprijatelj ima snažnije gospodarstvo, veću populaciju, zdravije izvore prihoda. Tako se sukobi dobivaju na duže staze, novcem, a ne oružjem koje na kraju ipak netko mora platiti.Ako zatreba novca, donirat ćemo! Super, no to je jednokratno rješenje. Nama treba nešto dugoročno, zdrava ekonomska baza koja će nam omogućiti da kvalitetno financiramo armade od kojih će se svima tresti gaće kad Hrvati dođu na bojišnicu.

Svaka čast onima koji su na radu vani, a opet kupuju sve potrepštine od doma; iako se radi o švercu, to je vid izvoza. No ipak bih više volio kad bi radili u snažnim hrvatskim tvrtkama koje bi bez problema izdvojile tričavih 20 golda za izvozničku licencu, a ne da su u situaciji kao sad da veliki broj poduzetnika ima dnevni profit manji od prosječne plaće jednog njihovog uposlenika. Tvrtke se vode više iz gušta nego zbog novčane koristi. Tvrtke su osnova gospodarske snage, a gospodarska snaga je osnova snage države. Ozbiljno sam zabrinut za zdravlje hrvatskih tvrtki koje kronično kubure s nedostatkom kvalitetnih radnika. Kako i nebi kad je toliko naših ponajboljih ljudi vani.

Ja sam relativno mlađi igrač, no oni stariji sigurno se sjećaju s kojim se nestrpljenjem iščekivalo uvođenje eHrvatske na kartu eRepublika, i koliki je trud uložen da se država postavi na noge. I što sad, ići raditi u eRumunjsku, eIndoneziju, eSAD? Što će nam Hrvatska onda uopće u ovoj igri, osim da vidimo svoju zastavu na popisu zemalja kad idemo mijenjati novce na monetary marketu? eHrvatska je ideja, ideal, vizija edržave kakvom je želimo učiniti. Pa što čekamo onda, zasučimo rukave i zajedno ostvarimo ideale i realizirajmo vizije. Neka san postane stvarnost i eHrvatska postane država u koju će drugi dolaziti raditi jer je veća, napučenija, bolje su plaće, jeftiniji proizvodi, stalno se ratuje... No ovo se ne može postići preko noći, a što nas manje sudjeluje u ostvarenju vizije, to će nam više vremena trebati. Ostatak esvijeta nas sigurno neće čekati.

Ono što stalno ponavljam, i što mi je postalo svojevrstan slogan, je: Domovina se brani radom!. Na to ću dodati još i u eHrvatskoj, u hrvatskim tvrtkama. Samo tako se može napredovati, druge nema.

CopyPaste071

P.S. Evo još jedne hvale vrijedne inicijative.